O Ružički

Leopold Ružička (1887.-1976.) – Vukovarac i prvi Hrvat dobitnik Nobelove nagrade*

1. Početak životnoga puta

Leopold Ružička rodio se 13. rujna 1887. u Vukovaru. Ružičkin je otac Stjepan /Stefan/ Ružička bio češkoga (otuda i prezime Ružička) i hrvatskoga podrijetla, a majka Amalija /Amalia/ (rođena Sever) hrvatskoga i njemačkoga podrijetla. Ružičkini pretci bili su zemljoradnici i obrtnici, a otac je bio bačvar i vatreni hrvatski domoljub. Otac mu umre kada je Ružička imao svega četiri godine (1891.), pa majka s njime i njegovim mlađim bratom odlazi u Osijek, u svoj rodni grad, gdje žive s njegovim tetama Katarinom i Emom Prukner u zajedničkome kućanstvu.

Ružičkin otac Stefan i majka Amalia

U Osijeku Ružička pohađa i završava pučku školu (1894.-1898.) i klasičnu gimnaziju (1898.-1906.). Bio je dobar, ali ne i izuzetan učenik. Kao dječak bio je religiozan i razmišljao o tome da postane svećenik, ali je poslije tu ideju napustio. Ružičkino podrijetlo i strogi odgoj njegove majke snažno su utjecali na formiranje njegova karaktera, pa je cijeli život ostao jednostavan čovjek s izrazitom puritanskom crtom i velikim nepovjerenjem prema pretjeranome intelektualizmu.

Pučka škola Svete Ane u Osijeku, koju je pohađao Ružička

2. O Ružičkinome imenu

U različitim hrvatskim tekstovima o Ružički navodi se da je njegovo ime Lavoslav, vidi npr. Leksikon JLZ (Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1974., str. 856), D. Grdenić, Povijest kemije (Novi Liber/Školska knjiga, Zagreb, 2001., str. 719) ili Lavoslav (Leopold), vidi npr. Hrvatski leksikon (Naklada Leksikon d.d., Zagreb, 1997., II. svezak, str. 390), Hrvatski opći leksikon (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1996., str. 867). Akademik Dragutin Fleš (1921.-2005.) također je naslovio svoj prijevod spomenice Leopold Ruzicka 1887-1976, koju je izdao Royal Society iz Londona, a napisali je dugogodišnji Ružičkini suradnici Vladimir Prelog i Oskar Jeger (Biographical Memoirs of Fellows of the Roal Society 26 (1980) 411-501; jer je Ružička bio vanjski član – Foreign Member - od 1942.), Lavoslav Ružička 1887.-1976. (SKTH/Kemija u industriji, Zagreb, 1987., 101 str.). Čak se je i sam Ružička kao neki zakašnjeli Ilirac potpisivao Lavoslav u pismima prijateljima i kolegama u Hrvatskoj. No, kao što su mnogi Ilirci u domoljubnome žaru pogrešno kroatizirali svoja imena i prezimena, tako je Ružička s istim razlogom netočno preveo Leopold u Lavoslav. Šteta što je tek ustanovljeno veleučilište u Vukovaru nazvano Lavoslav Ružička umjesto točno Leopold Ružička, jer će sada tu pogrešku biti teško ispraviti, pogotovo kada će se početi izdavati diplome studentima.

Braća Leopold i Stjepan Ružička

Ružička je kršten Leopold i Stjepan kako je navedeno u IX. svesku Matične knjige župne crkve u Vukovaru za razdoblje 1879.-1890., a na stranici 298, pod rednim brojem 205.: Godine 1887. mjeseca rujna dana 13. rođen je i 15. kršten LEOPOLD STJEPAN zakoniti sin Stjepana RUŽIČKE i Amalie (Seva) SEVER. Leopold je staro njemačko osobno ime, koje se rabi od kraja XI. stoljeća. Dolazi iz starolitvanskoga jezika i riječi Liut u značenju narod. Toj je riječi dodana riječ bald značenja smionost te je tako nastalo ime Liutbald značenja smionist (odvažnost) kojom se odlikuje narod. Evolucija od Liutbald do latiniziranoga oblika Leopold vjerojatno je išla preko Liutpolt i Liutpold. Bratoljub Klaić navodi u svojem Rječniku stranih riječi (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1978., str. 797) pod natuknicom Leopold sljedeće – Leopold germ.od Liutpold) hrabar u narodu. Dakle Leopold nije Lavoslav, već bi najbliže ime Leopoldu bilo Narodoslav. Zanimljivo je napomenuti da etnomuzikolog i povjesničar glazbe Franjo Ksaver Kuhač (1834.-1911.), rođeni Osječanin, u svojem prilogu povijesti Hrvatskoga preporoda naslovljenome Vatroslav Lisinski i njegovo doba (Matica hrvatska, Zagreb, 1904., drugo popunjeno izdanje; prvo izdanje Zagreb, 1887.) na str. 34 spominje bavarskoga princa Luitpolda.

Valja još spomenuti da su u nas vrlo rijetka imena motivirana lavom. Tako npr. akademik Petar Šimunović, koji se bavi sustavnim istraživanjem podrijetla i značenja naših prezimena i osobnih imena, ističe u svojim knjigama Naša prezimena (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1985., str. 102) i Hrvatska prezimena (Golden Marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2006., str. 333-334) da su kod drugih naroda osobna imena temeljena na riječi lav vrlo česta za razliku od nas te navodi neka: Leo, Leone, Leon, Lion, Leonardo, Leonides, Lev, Lew, Hajdar (lav na turskome jeziku), itd. U tome skupu ne nalazimo ime Leopold, jer ono u njega ne spada. Šimnunović također navodi da je Leopold latinizirani oblik staronjemačkoga imena Liutpold, koje se sastoji od riječi liut u značenju narod i bald u značenju smion, hrabar.

3. Studij kemije i doktorat u Karlsruheu

Iako je Ružičkin otac završio samo dva razreda pučke škole, pokazao je neobičnu dalekovidnost za slabo obrazovana čovjeka – osigurao je svoj život u korist svojih sinova što je omogućilo obojici studiranje. Leopold je Ružička odlučio studirati izvan Austro-Ugarske Monarhije zbog nepovoljnoga položaja slavenskoga življa u njoj. Htio se upisati u Politechnikum (od 1908. Eidgenössische Technische Hochschule – ETH) u Zürichu, ali zbog nepovoljnih uvjete za upis –prijamni ispit iz nacrtne geometrije – odlazi na studij u Technische Hochschule u Karlsruheu. Naime u klasičnoj gimnaziji u Osijeku prirodoslovni predmeti bili su znatno manje zastupljeni, a kemija i nacrtna geometrija nisu se ni predavali. Tako 1906. Ružička odlazi na studij u Karlsruhe te zauvijek napušta svoju domovinu Hrvatsku, iako se planirao vratiti nakon studija u Osijek i zaposliti se u tek otvorenoj tvornici šećera. No sudbina mu je odabrala drugačiji životni put.

Zbog skromnih financijskih mogućnosti, Ružička je odlučio što brže završiti studij, pa je tako samo nakon dvije godine studija diplomirao s diplomskim radom o reakcijskoj kinetici ketena (1908.). Odmah je nastavio raditi na doktorskoj disertaciji iz organske preparativne kemije uz samo šest i pol godina starijega Hermanna Staudingera (1881.-1865.), koji će dobiti Nobelovu nagradu za kemiju 14 godina poslije Ružičke (1953.). Ružička doktorira 1910. s disertacijom naslovljenom Über Phenylmethylketen i kao osobni asistent nastavlja raditi uz Staudingera na ispitivanju aktivnih sastojaka insekticidne biljke Pyrethrum cinerariifolium (dalmatinski buhač) do 1916. U tome istraživanju su Ružička i Staudinger izolirali piretrin iz cvjetova buhača i odredili mu strukturu, ali je članak o tome objavljen tek 1924. Piretrini i njihovi sintetski analozi i danas se rabe kao insekticidi.

4. Blistava karijera

U listopadu 1912., Staundiger postaje profesorom na ETH u Zürich, gdje je naslijedio Richarda Martina Willstättera (1872.-1942.; dobitnika Nobelove nagrade za kemiju 1915.). S njime u Zürich dolazi i Ružička, koji je u Švicarskoj našao svoju drugu domovinu. Ružičkina je majka umrla 1915. u Osijeku, pa on je otišao na njen sprovod bez obzira na rat i rizik da kao austro-ugarski državljanin bude regrutiran. Neprilike koje je doživio po povratku u Zürich, potaknule su ga da zatraži švicarsko državljanstvo koje je dobio 1917.

Ružička i Staudinger su se 1916. ne baš prijateljski razišli, jer je Ružička odlučio raditi na vlastitom području istraživanja neovisno od Staudingera. Staudinger je nadahnjivao svoje suradnike, ali je suradnja s njime bila uvijek usmjerena na njegove interese, pa je stoga bio vrlo nemilosrdan šef. Kada ga je Ružička obavijestio da želi raditi na vlastitim problemima, Staudinger ga je maknuo s položaja asistenta i znatno mu smanjio sredstva za istraživanje. Stoga se Ružička obraća za financijsku pomoć industriji i to industriji mirisa zbog svojega poznavanja kemije terpena. Ružička je imao sreću da je njemačka firma Haarman i Reimer (iz Holzmindena) odlučila financirati njegov projekt priprave irona, mirisnoga principa ljubičice. Ta je suradnja trajala do 1920., iako Ružička nije uspio prirediti iron. Nakon što je pokušao uspostaviti suradnju s Geselschaft für Chemische Industrie (poslije CIBA) u Baselu na pripravi kininskih alkaloida, koja nije bila uspjele, uspostavio je zadovoljavajuću suradnju s tvornicom mirisa M. Naef et Cie iz Ženevi.

Zahvaljujući svojim radu na terpenima, Ružička habilitira i postaje 1918. privatni docent na ETH i 1920. na Sveučilištu u Zürichu, a 1923.bude imenovan titularnim profesorom na ETH. Ni jedno od tih zvanja nije bilo povezano sa stalnom plaćom, ali su mu dopuštala da ima svoje vlastite doktorande. Radio je marljivo, produktivno i kvalitetno, ali mu se položaj na ETH nije promijenio, jer ni Staudinger, koji mu tada još uvijek bio njegov neposredni nadređeni, a ni Robert Ghnem, predsjednik ETH, nisu mu bili skloni.

Zato ne iznenađuje da je Ružička 1926. prešao u istraživačke laboratorije tvornice M. Naef et Cie (danas Firmenich SA) iz Ženevi. Staudingerov vrlo značajan rad na polimerima rezultirao je 1926. na ponudi da pređe na Sveučilište u Freiburgu i preuzme katedru za organsku kemiju. Na ETH ga je naslijedio iste godine Richard Kuhn (1900.-1967.) koji je dobio Nobelovu nagradu godinu dana prije Ružičke (1938.), ali ju je odbio. Dolazak Kuhna, mlađega od njega, utjecao je na Ružičkinu odluku o prihvaćanju profesure na Sveučilištu u Utrechtu, gdje boravi tri godine (1926.-1929.). Prije njegova odlaska u Nizozemsku pokušalo se dva puta dovesti Ružičku u Zagreb. Vladimir Njegovan (1884.-1971.) nagovarao ga je već pri kraju 1919. do dođe za profesora na Tehničku visoku školu, koja je utemeljena početkom 1919. Profesor botanike i dekan Filozofskoga fakulteta Vale Vouk (1886.-1962.) ponudio mu je početkom 1922. da naslijedi u Kemijskome zavodu Gustava Janečeka (1848.-1929.), koji je 1921. umirovljen. Ružička je nakon dulje prepiske obje ponude odbio. Kuhn napušta ETH 1929. prihvativši poziv da postane direktor Kemijskoga instituta na novoosnovanome Kaiser-Wilhelm-Institutu za medicinska istraživanja u Heidelbergu, a novi predsjednik ETH Arthur Rohn ponudio je Ružički profesoru na ETH. Ružička je ponudu prihvatio bez oklijevanja i vratio se u Zürich. Igrom slučaja samo dva dana poslije primio je i drugu ponudu za profesoru na Sveučilištu u Zürichu, koju je odbio. Poslije će Ružička dobivati ponude iz cijeloga svijeta, a naročito primamljive iz SAD-a, ali ih je odbijao. Ružička je bio prvi kemičar koji nije bio Nijemac i prvi švicarski državljanin, kojemu je bila po nuđena Katedra za anorgansku i organsku kemiju na ETH-u. Da je smatrao svoj povratak u Zürich konačnim, vidi se i po tome što je odmah po povratku kupio gradilište u blizini ETH-a (Freudenbergstrasse 101) i izgradio kuću u kojoj je živio do smrti. Poslije je kuća srušena, jer se našla na trasi autoceste.

Ružička je ETH-u ostao na mjestu profesora i šefa Laboratorija za organsku kemiju do mirovine 1957. Na tome položaju ga je naslijedio naš drugi dobitnik Nobelove nagrade za kemiju Prelog. Nakon odlaska u mirovinu, Ružička je samo povremeno dolazio na ETH, a nastavio je djelovati kao savjetnik u tvornici Sandoz AG u Baselu.

Kada je Ružička otišao u mirovini u svojoj sedamdesetoj godini, zahvaljujući prilozima švicarske kemijske i farmaceutske industrije, ETH je utemeljio Ružičkinu nagradu. Ta se nagrada dodjeljuje godišnje za istaknuti doprinos kemiji nekome mladome kemičaru švicarske narodnosti ili stranome državljaninu, koji radi u Švicarskoj.

5. Znanstveni rad na granici bioorganske kemije i biokemije

Ružička je radio u doba kada su analitičke metode i metode strukturne analize bile u povoju. Svi su se njegovi strukturni dokazi temeljili na klasičnoj preparativnoj kemiji i njegovoj intuiciji, pa se poslije pokazalo da su neki njegovi zaključci bili pogrešni. Bez obzira na sve, Ružička je bio vrstan organski kemičar, koji na svoju štetu nije previše vjerovao fizikalnim kemičarima. Neki to njegovo nepovjerenje prema fizikalnim kemičarima povezuju s time što na doktorskome ispitu iz fizikalne kemije nije bio osobito uspješan što je imalo za posljedicu da ispitivač Fritz Haber (1868.-1934.), vodeći fizikalni kemičar svoga doba i dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1918., insistirao da Ružička ne prođe sa summa cum laude.

Ružička je objavio 582 rada i ti se radovi, s obzirom tematiku koju tretiraju, mogu grupirati u sljedeće skupine (vidi gore spominjanu spomenicu V. Prelog, O. Jeger, Leopold Ruzička 1887-1976):

I.   Razni radovi
Doktorska disertacija, spojevi srodni kininu, dimerizacija cikličkih enona, dehidrogenacija alicikličkih spojeva.

II.   Makrociklički spojevi
Priprava i određivanje svojstava velikih organskih prstenastih molekula.

III.   Prirodni produkti biljnoga podrijetla
Priprava i određivanje strukture insekticidnih sastojaka dalmatinskoga buhača i biljnih mirisa (miris ljubice, miris jasmina)

IV.   Prirodni produkti životinjskoga podrijetla
Određivanje strukture cibetona, izolacija testosterona, analiza hlapivih sastojaka ambre.

V.   Monoterpeni
Priprava fenhona, linaloola i α-pinena, primjene empirijskoga izoprenskoga pravila i Wagner-Meerweinovo pregrađivanje.

VI.   Seskviterpeni
Priprava i određivanje strukture nerolidola, kadinena, selinena, eudesmola, elemola, santonina, β-santalola, β-santalen, α-kariofilena, cedrena, zingiberena, bisabolena, azulena.

VII.   Diterpeni
Određivanje strukture abietinske kiseline, levopimarne i dekstropimarne kiseline, agaten-dikarbonske kiseline, sklareola, manoola, fihtelita.

VIII.   Triterpeni i viši terpeni
Određivanje strukture ambreina, lanosterola, eufola, tirukalola, α- i β-amirina, α- i β-bosvelinske, oleanolne, gliciterinske, sumarezinolne, ehinocistne i kinove kiseline, sojasapogenola, fridelina, cerina, lupeola, betulina.

IX.   Steroidi
Djelomična priprava muških hormona androsterona i testosterona, razjašnjenje njihove strukture metodama dehidrogenacije i određivanje njihove konfiguracije te priprava srčanih aglikona. Razvoj i primjena biogenetičkoga izoprenskoga pravila.

X.   Predavanja, pregledni članci, memoari
Pod kraj života je počeo pisati autobiografiju, ali je uspio objaviti jedino autobiografski članak In the Boderline between Bioorganic Chemistry and Biochenistry (Annual Review of Biochemistry 42 (1973) 1).

6. Nobelova nagrada za kemiju

Ružička je prvi Hrvat koji je dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1939. Te je godine Nobelovu nagradu za kemiju također dobio i 36-godišnji njemački kemičar Adolf Frederick Johann Butenandt (1903.-1995.), kojemu nacistički režim nije dopustio primiti je. Ružička je Nobelovu nagardu dobio za svoj rad na polimetilenima i višim terpenima, a Butenandt za svoja istraživanja spolnih hormona. Zbog ratnih prilika, Ružička nije mogao otići u Švedsku po nagradu, pa mu ju je uručio 16. siječnja 1940. švedski veleposlanik na posebnoj svečanosti održanoj na ETH, a nobelovsko predavanje održat će u Stockholmu nakon Drugog svjetskoga rata.

Ružička u doba dobivanja Nobelove nagrade

7. Proslava Nobelove nagrade u Hrvatskoj

Nobelov je komitet objelodanio 10. studenoga 1939. da je Nobelova nagrada za kemiju dodijeljena Butenandtu i Ružički. Ubrzo mu u pismu od 4. prosinca Mladen Deželić (1900.-1989.), koji je poznavao Ružičku i posjetio ga u srpnju 1939. u Zürichu, čestita na nagradi i pri tome ga zamoli za biografske podatke, fotografiju i prikladne publikacije. Ti su podatci Deželiću bili potrebiti za planirano predavanje o Ružički. Ružička mu je odmah odgovorio i poslao kratki životopis, fotografiju i posebne otiske triju svojih radova. Deželić je 25. prosinca 1939. održao predavanje o Ružički pred punom dvoranom Pučkoga sveučilišta.

Hrvatsko je kemijsko društvo pozvalo Ružičku da posjeti Zagreb i održi predavanje o svojem radu. Ružička se odazvao pozivu i došao je u Zagreb 15. ožujka 1940. Sljedeći je dan održao predavanje pod naslovom Od dalmatinskoga buhača do seksualnih hormona u 17.00 sati u velikoj dvorani Radničkoga doma na Trgu Kralja Petra Krešimira pred dupke punom dvoranom. Za predavanje je bilo podijeljeno 1600 ulaznica, a oko 400 zamolbi za ulaznice je odbijeno. Predavanje je pod istim naslovom je otisnuto u Liječnikome vjesniku (62 (1940) 329-335). Ružičkini su pomagači kod toga predavanja bili su Deželić i Prelog, tada još u Zagrebu - u Zürich će otići tek u prosincu 1941. Oni su projicirali 23 kartice kemijskih spojeva o kojima je Ružička govorio u svojem predavanju. Deželić je tom prigodom napisao i prvi hrvatski prikaz Ružičkinoga života i rada. Članak pod naslovom Prof. L. Ružička i njegov rad objavljen je u Arhivu za kemiju i tehnologiju (13 (1940) 73-97). Nikola Pšenica, tadašnji predsjednik Hrvatskoga kemijskoga društva, opisao je Ružičkin boravak u Zagrebu u (cenzuriranome) članku Boravak Profesora L. Ružičke od 15. do 20. ožujka, koji je objavljen u Kemijskome vjestniku (15-16 (1941-1942) 92-126). Kemijski vjestnik je naziv koji je dobio Arhiv za kemiju i tehnologiju u doba Nezavisne Države Hrvatske. Iz Pšeničinoga članka kao i iz niza drugih članaka po hrvatskim novinama, vidi se da je Ružičkino predavanje ocijenjeno kao najveća kulturna priredba koja je do tada održana u Zagrebu (i Hrvatskoj). Nikada poslije, a ni prije nije bilo tako posjećeno neko predavanje iz prirodnih znanosti u Hrvatskoj, jer osim demonstracije vrhunske znanosti tu je bila prisutna i demonstracija uzvišene ljubavi prema domovini. Akademik Krešimir Balenović (1914.-2003.) u svojemu članku Leopold Ružička: stara domovina i kemija u Hrvatskoj 1918.-1988. (Rad JAZU 443 (1989) 131-198) znakovito kaže o tome događaju Bio je to rijetki zvjezdani trenutak Hrvatske između dvije tmine. Ili kako reče Profesor i veleposlanik Gjuro Deželić, sin Mladenov, bio je to hrvatski povjetarac, koji je nagovijestio Drugi hrvatski preporod poznat kao Hrvatsko proljeće i Oluju, koja je donijela slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku i zauvijek slomila bratsku tiraniju s istoka.

Ružička je tijekom boravka, kao i uvijek prije i poslije, isticao svoje hrvatsko podrijetlo i domoljublje. Njegov je dolazak u Zagreb bio i iznimna prigoda za Hrvatsko kemijsko društvo da jasno pokaže svekolikoj hrvatskoj javnosti kao domoljubna organizacija nakon što se u doba Banovine Hrvatske uspjela riješiti teško podnošljiva i nametnuta nehrvatskoga naziva Jugoslovensko hemijsko društvo.

8. Priznanja

Osim Nobelove nagrade za kemiju, Ružička je dobio Nagradu Švicarskoga kemijskog društva (1918.), Wernerovu nagradu i Medalju Švicarskoga kemijskog društva (1923.), Le Blancovu medalju (uz počasno predavanje) Francuskoga kemijskog društva (1928.), Pedlerovu medalju (uz počasno predavanje) Engleskoga kemijskog društva (1931.), Medalju (uz počasno predavanje) Industrijskoga društva iz Mulhousea (1935.), Cannizzarovu nagradu Akademije Lincei (1936.), Lavoisierovu medalju (uz počasno predavanje) Francuskoga kemijskog društva (1937.), Nagradu Marcel-Benoist Švicarskoga kemijskog društva (1939.), Medalju (uz počasno predavanje) Sveučilišta u Liegeu (1940.), Nagradu Donegani Akademije Lincei (1948.), Faradeyevu medalju (uz počasno predavanje) Engleskoga kemijskog društva (1958.) i Hanušovu medalju Čehoslovačkoga kemijskog društva (1966.).

9. Ružička privatno

Ružička se dvaput ženio, ali nije imao djece ni u jednome braku. Prvi se put oženio s Annom Haussmann 1912., s kojom se rastavio nakon 38 godina braka (1950). Druga mu je žena bila Gertrud Acklin, koja ga je nadživjela. Ona sa sobom u brak s Ružičkom donijela i sina Wernera Acklina, koji će poslije pomagati Prelogu u studiju mikrobnih reakcija (vidi V. Prelog, My 132 Semesters of Chemistry Studies, ACS, Washington, DC 199, str. 65).

Ružička je imao i športskih doživljaja. U Nizozemskoj je redovito vozio bicikl dok jednoga dana nije pao u kanal. Relativno jer rano naučio voziti automobil i tome je uživao do kraja života. U srednjim je godinama igrao tenis te skijao. Izgleda da nije bio naročito vješt skijaš, jer je dva put slomio nogu na skijanju. Za vrijeme svojega boravka u Nizozemskoj, Ružička je zavolio nizozemske slikare, osobito slikare iz XVII. stoljeća, pa je sakupio slike velikoga broja majstora iz toga razdoblja. Svoju je zbirku poklonio Kunsthausu u Zürichu, a u njoj su slike Broewera, Jana Bruegela, Halsa, Rembrandta, Rubnesa i mnogih drugih. Bavio se i fotografijom u boji te je osobito volio fotografirati cvijeće. Njegovo zanimanje za slikarstvo i fotografiju u boji je iznenađujuće, jer je bio slijep na boje. Kada je napustio ETH, s velikim se žarom posvetio svojemu vrtu u kojem je uzgajao četinjače, ruže i na stotine vrsta alpskih biljaka. Tu sam ga zatekao za posjete Zürichu u srpnju 1966. s njegovim i Prelogovim doktorandom Stankom Borčićem (1931.-1994.).

10. Manifestacije u Hrvatskoj posvećene Ružički

U Vukovaru je Ružički u spomen podignut muzej u njegovoj rodnoj kući, koji je otvoren 9. prosinca 1977. prigodnim znanstvenim skupom o njegovu životu i djelu. Muzej je svečano otvorio tadašnji rektor Sveučilišta u Zagrebu Akademik Drago Grdenić, a na skupu su govorili Vera Johanides (1917.-2000.) o vezama Ružičke i domovine, Vlado Horvat o Vukovaru, Gradskome muzeju i uređenju Ružičkina muzeja te Nenad Trinajstić o Ružičkinome znanstvenome radu na granici bioorganske kemije i biokemije.

Ružičkina rodna kuća u Vukovaru, koja je uništena u srpskom razaranju Vukovara

Spomen-muzej Lavoslavu Ružički postavio je Gradski muzej u rodnoj Ružičkinoj kući u Vukovaru, a u postavljanju sudjelovali su: Vlado Horvat, tadašnji ravnatelj Gradskoga muzeja te kao stručni suradnici u ime Hrvatskoga kemijskoga društva i Društva kemičara i tehnologa Hrvatske (koje uspostavom neovisne Republike Hrvatske mijenja naziv u Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehničara) Vera Johanides, Leo Klasinc i Nenad Trinajstić. Muzej je bio postavljen tako da je u jednoj prostoriji kronološki poredanim predmetima prikazivao Ružičkin životni put i rad – rođenje u Vukovaru, pučko i gimnazijsko školovanje u Osijeku, studij i doktorat u Karlsruheu, život i rad u Zürichu, veze s domovinom, zadnje dane i smrt. Bile su izložene brojne diplome, plakete i medalje, Ružičkin radni stol, niz sitnijih uporabnih predmeta, obilna fotodokumentacija i dijelovi Ružičkine knjiženice s knjigama na hrvatskome jeziku. U drugoj je prostoriji s originalnim namještajem i obiteljskim portretima bio prikazan ambijent rodne kuće. Veliki Vukovarac i muzeolog Antun Bauer (1911.-2000.) kazao je da je taj Spomn-muzej najuređeniji muzej u Hrvatskoj posvećen jednoj osobi. Danas ga žalost nema, jer je krajem 1991. uništene zajedno s gradom Vukovarom za vrijeme agresije primitivnih srbočetničkih hordi na Republiku Hrvatsku.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti naručila je predstudiju o tome da se u Vukovaru na mjestu razorenoga Spomen-muzeja podigne Memorijalni i znanstveni centar nobelovca Lavoslava Ružičke (trebalo bio zamijeniti Lavoslav u Leopold), koju su izradili Zlatko Karač i Vlado Horvat (koja je tiskana na hrvatskome i engleskome jeziku; Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, studeni 1998.). S realizacijom toga projekta nije se daleko odmaklo, jer nema sredstava, ali valjda će se ta ideja ostvariti kada dođu bolji dani za Hrvatsku.

Prilikom planiranja Spomen-muzeja nobelovcu Ružički rodila se ideja o znanstvenim skupovima Ružičkini dani. U proljeće 1977. sastali smo se Vlado Horvat, Leo Klasinc i ja s Verom Johanides u njenome uredu na Biotehnološkome fakultetu u Pierrotijevoj ulici 6 u Zagrebu. Za vrijeme spomenutoga sastanka predložio sam da se utemelje skupovi u spomen Ružički pod nazivom Ružičkini dani, koji bi se održavali u Vukovaru svake parne godine, jer se Skupovi hrvatskih kemičara održavaju svake neparne Ružičkini dani budu usmjereni više na primijenjenu kemiju, jer su Skupovi hrvatskih kemičara usmjereni više na čistu kemiju. Prijedlog je bio prihvaćen i prvi su se Ružičkini dani održali već sljedeće godine (1978.) u Borovu. Postali su manifestacija dostignuća hrvatske kemije i njenih primjena bez obzira na sve nedaće koje su zadesili Vukovar i njegovu okolicu u srbočetničkoj agresiji. Kemičari hrvatskoga Podunavlja zaslužuju sve pohvale na očuvanju ove tradicije, jer su se Ružičkini dani održavali čak i u doba najžešćih srbočetničkih napadaja na njihov tako živopisan i privlačan dio Hrvatske. Tada su Ružičkini dani održavani u Bizovačkim Toplicama, ali čim je Vukovar oslobođen, ti su se skupovi vratili u Vukovar.

Na redovitoj godišnjoj (a ovaj puta i izbornoj) skupštini Hrvatskoga kemijskoga društva, održanoj 16. prosinca 2002., dotadašnja predsjednica Društva Mirjana Eckert-Maksić pročitala je prijedlog Upravnoga odbora Hrvatskoga kemijskoga društva o utemeljenju nagrade Hrvatskoga kemijskoga društva pod nazivom Nagrada Lavoslav (Leopold) Ružička za znanstvenike do 35 godina. Novi je Upravni odbor Hrvatskoga kemijskoga društva na sjednici održanoj 27. siječnja 2003. odlučio nakon moje napomene da Leopold nije Lavoslav da se nagrada nazove Nagrada Leopold Ružička i da tako pokuša spriječiti daljnju netočnu uporabu imena Lavoslav u vezi s Ružičkom. No, čini se da se i dalje rabi ime Lavoslav za Ružičku (vidi npr. Veleučilište Lavoslav Ružička).

Družba Braća Hrvatskoga Zmaja - Zmajski stol u Osijeku - obilježila je uspomenu na istaknute učenike osječkih gimnazija Josipa Jurja Strossmayera (1815.-1905.), Leopolda Ružičku (1887.-1976.) i Vladimira Preloga znanstvenim skupom 29. siječnja 2007. i postavljenjem njihovih poprsja na prostoru rondela (Rondel velikana) u Perivoju hrvatskih velikana pred zgradom III. gimnazije. Na skupu su predavanja održali Nenad Trinajstić o Ružički, Gordana Kralik (rektorica Sveučilišta u Osijeku) o vezama Ružičke i Preloga s Osijekom i Miljenko Dumić (predzadnji hrvatski suradnik Vladimira Preloga u Zürichu) o Prelogu.

Poprsje Leopolda Ružičke u Perivoju hrvatskih velikana u Osijeku

XX. jubilarni hrvatski skup kemičara i kemijskih inženjera, koji se održao od 26. veljače do 1. ožujka 2007. u Zagrebu, bio je posvećen Leopoldu Ružički i Vladimiru Prelogu.

11. Kraj životnoga puta

Leopold je Ružička preminuo 26. rujna 1976. u Mammernu na Bodenskome jezeru u 89. godini, dok se oporavljao od operacije prostate. Pred smrt je zaboravio sve osim svoje mladosti u domovini i hrvatskoga jezika. Nažalost ne počiva u Vukovaru već na groblju daleko od rodnoga grada.

*U povodu 120. obljetnice rođenja.

Dr. sc. Nenad Trinajstić
Institut Ruđer Bošković i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb

 

POKROVITELJ

Zaklada HAZU

 

UZ POTPORU

Ministarstvo znanosti i obrazovanja Ministarstvo poljoprivrede Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja FKIT

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera Osijek Sveučilište u Zagrebu Grad Vukovar Hrvatski dom Vukovar Veleučilište Lavoslav Ružička u Vukovaru

 

ZLATNI SPONZORI

PLIVA HRVATSKA d.o.o. INA-Industrija nafte, d.d.

 

SREBRNI SPONZORI

XELLIA d.o.o. Shimadzu d.o.o. Tetra Pak d.o.o.

 

BRONČANI SPONZORI

KEFO d.o.o. Karolina d.o.o.

SPONZORI, DONATORI, IZLAGAČI

Borovo d.d. LKB Vertriebs Ges.m.b.H. Kobis d.o.o. Key project d.o.o.
Agroproteinka d.d. Hrvatski kišobran MBO Biro d.o.o. Merck d.o.o. Medical Intertrade d.o.o. Varteks d.d. Alphachrom d.o.o.AnAs d.o.o.Ru-Ve d.o.o.Veleučilište u PožegiKemolab d.o.o.Primalab d.o.o.Muzej vučedolske kultureTuristička zajednica Grada Vukovara

Važni datumi

1. srpnja 2020.
Prijava sudjelovanja i
dostava sažetka


15. srpnja 2020.
Obavijest o prihvaćanju rada


20. srpnja 2020.
Uplata nižeg iznosa kotizacije


1. rujna 2020.
Dostava *.pdf formata posterskog priopćenja


1. studenoga 2020.
Dostava cjelovitih radova